среда, 18. јануар 2012.

ЧЕСТИТКА



 Ustao sam jo{ pre pola sata. Ta~no tako, jer je mala kazaqka na zidnom satu bila ovako: na 6, a velika ovako: na 12, {to zna~i da je bilo ta~no {est sati. A sada je ovako: mala kazaqka je izme|u 6 i 7, a velika ba{ na 6, zna~i da je sada pola sedam.
 Bio sam pola sata miran. Ne~ujan. Samo {to sam jednom mogao da oborim stolicu, ali nisam. Popeo sam se na wu, da provirim kroz prozor i kada sam odmaknuo zavesu, e tada sam magao da padnem: kroz odmaknutu zavesu video sam sneg! Toliko sam se iznenadio, da sam pomerio stolicu, pa sam mogao da padnem sa stolice, ali nisam.
 Onda sam gledao sneg. Pola sata. I u`ivao, Molim? U`ivao gledaju}i sneg?! Koje{ta...
 Ne, nije koje{ta. Nisam ja u`ivao samo gledaju}i sneg; u`ivao sam  smi{qaju}i {ta }u sve da radim na snegu. Na primer: da gazim do kolena. Pa onda: da pravim svoju sliku u snegu, a to zna~i da legnem na le|a i ra{irim noge i ruke i kad ustanem ono {to ostane na snegu, to je moja slika. Pa onda: da se sankam sam i s Jecom, kad Jeca iza|e. Pa onda... a, {ta sad ka`ete? Je l’ da nije koje{ta?
 Onda je zvonio sat. Bude se mama i tata. Vreme je da se spremaju za posao, ali im se nekako ne ustaje iz posteqe. Me{koqe se, zavla~e noseve pod }ebad, zevaju.
 A ja ih posmatram. Ba{ su sme{ni!
 Kad je sat zvonio i kad su mama i tata budili, si{ao sam sa stolice. Vratio sam stolicu pod sto, uredno. Strpqivo sam ~ekao da se mama i tata ba{-ba{ razbude. A oni se nikako nisu budili, pa sam  usko~io u postequ, zavukao se pod pokriva~ izme|u mame i tate, poqubio najpre mamu, onda tatu i rekao:
 - ^estitam!
 - [ta nam ~estita{, sine? - pitali su me mama i tata.
 - ^estitam prvi sneg!
 I onda su se mama i tata ba{-ba{ razbudili.


понедељак, 16. јануар 2012.

Обавезна тема за основце:

SVETOSAVSKA PAROLA

Od samog ministra
dobio zadatak
direktor jedne osnovne {kole
da |aci napi{u zbog ~ega
Svetoga Savu vole.

Smi{qali nastavnici,
domar i tetkice,
mame, tate, dede i bake.
I u~iteqi su ~ak zaposlili
svoje |ake-prvake.

A izjutra je na zidu osvanuo
grafit  |a~ke parole:
„SVETI SAVA JE PRVA LIGA
JER ONDA NEMA [KOLE!”

уторак, 10. јануар 2012.

Pozdrav MOMČILU!


MOJ PRVI KORAK


РАСЛО ДЕТЕ, ЗБУНИЛО СЕ, СКИТА КОЈЕКУДЕ;
КАЖИТЕ МУ - КОЈИМ ПУТЕМ ДА СТИГНЕ У ЉУДЕ !?!
Мошо Одаловић
Dr`e me na kreveti}u,
u ~emu je su{tina?
Ka`u mi da sam mali
da ne znam {ta je visina.

Puzawa mi je dosta!
Ypravo sam re{io,
ustao i zakora~io -
i u ~emu sam pogre{io?

Nisam mogao da znam
{ta je iznad a {ta ispod,
pa je moj prvi korak ispao
moj prvi pad na pod.

Ni sada mi nije jasno
{to uvek guza strada!
Kad ~ovek odlu~i da hoda
za{to mora da pada?

петак, 6. јануар 2012.

Badnje veče


Za{to se prostire slama na badwe ve~e

 

Kada u blizini
Davidova grada,
no}u, me| pastire
i wihova stada,

an|eo Gospodwi
stade i zasija
i slava Gospodwa
sve ih obasija,

i re~e an|eo: „Gle,
Gospod sa nama
javqam, ne bojte se,
vest radosnu vama.

Narodu svem, velim,
podaren je spas,
Sin Gospodwi Hristos
rodio se danas.

I eto vam znaka:
le`i u jaslama
to Gospodwe dete,
prostirka mu slama.“

U Vitlejem pastiri
odo{e po tami
i vide{e dete,
usnulo, na slami.

Od tad za ro|endan
Isusu Gospodu
prostire se slama
po ku}nome podu.

Da slavimo Bo`ju
slavu na visini,
mir me|u qudima
koji Hrist u~ini.

Gle, u Vitlejemu
radost se dogodi:
Hristos se rodi -
vaistinu se rodi.

четвртак, 29. децембар 2011.

POKLON


 - Ho-ho, deco, jeste li bili dobri? - pitao je Deda Mraz, ~im je stao ispred jelke. Svi su uglas povikali:
 - Jeeeeeeeeesmo!
 A ja sam prvo pogledala tatu. Tata se osmehnuo i klimnuo glavom. Onda sam pogledala mamu. Mama se nije osmehnula, ali je klimnula  glavom. E, onda sam i ja viknula:
 - Da! Da! Da!
 I svi su se nasmejali,  ~ak i Deda Mraz.
 - Ti devoj~ice - prstom me je pozvao. - Hajde, do|i kod mene.
 [ta sam mogla? Provukla sam se izme|u stolica u prvom redu i stala ispred Deda Mraza. Pomilovao me je po kosi, {to nisam volela, pa me {tipnuo za obraz, {to jo{ vi{e nisam volela.
 - Ti si triput dobra - rekao je. -  A kad je neko triput dobar, taj je zaslu`io da prvi dobije poklon-paketi}. Kako se ti zove{?
 - A da li si ti pravi Deda Mraz? - pitala sam ga.
 - Naravno! Za{to me to pita{?
 - Zato {to je pro{li Deda Mraz bio kobajagi. Imao je bradu i brkove od vate.
 - Aha! E, probaj. Povuci me za bradu.
 Nagao se i ja sam ga izistinski povukla za bradu. Brada je bila prava, a i Deda Mraz.
 - A kako ne zna{ kako se ja zovem kad si pravi? - pitala sam.
 - Tako. Ja sam star i zaboravan. Zato imam spisak va{ih imena. Ti mi ka`e{ kako se zove{, ja prona|em tvoje ime i dam ti li~no tvoj poklon-paketi}. 
 Izvadio je iz xepa list hartije. Kazala sam mu kako se zovem, prona{ao me je u spisku, malo preturao po xaku, pa izvadio paketi} za mene i dao mi ga. 
 - Hvala, Deda Mraze - zahvalila sam se fino i kulturno, jer sam se setila da mi je mama kazala da budem fina i kulturna.
 Vratila sam se na mesto izme|u mame i tate, a Deda Mraz je onda ~itao imena sa spiska i sva su deca dobila svoje poklon-paketi}e. Posle je Deda Mraz oti{ao, a nama su dali soki}e i kola~i}e, i pu{tali nam muziku da pevamo i igramo.  
 - A gde je Deda Mraz? - pitala sam tatu.
 - Verovatno je oti{ao daqe, da podeli poklon-paketi}e i drugoj deci.
 Malo sam mislila, mislila, pa sam pitala:
 - A je l’ ima samo jedan Deda Mraz?
 Tata se nasmejao:
 - Samo jedan!
 - Au! Pa kako samo jedan Deda Mraz uspe da svakom detetu da poklon-paketi}?!
 Tata se malo kao zbunio, malo kao po~e{kao iza uveta, pa po{teno priznao:
 -E, to ne znam!
 - Pa, dobro - ute{ila sam ga. - Ne mora{ ti ba{ sve da zna{.
 Onda sam opet mislila, mislila i pitala:
 - Tata, a da li i Deda Mraz dobije poklon-paketi}?
 I tata je onda mislio, mislio, pa mi je odgovorio:
 - Mislim da ne. Deda Mraz je odrastao ~ovek, a odrasli ne dobijaju poklon-paketi}e.
 A ja sam smislila kako bi bilo ba{ lepo kad bi neko Deda Mrazu dao poklon-paketi}! I smislila sam da... i taman sam smislila da, kad sam videla Deda Mraza kako izlazi u hol.
 - Tata, idem malo u hol - javila sam se, jer mi je tata rekao da moram uvek da mu se javim gde sam.
 U holu sam videla Deda Mraza. Sedeo je na foteqi, u uglu. Sam. Pri{la sam i kazala:
 - Deda Mraze, da te pitam jedno pitawe?
 - Pitaj.
 - Da li su i tebi nekada dali poklon-paketi}?
 Deda Mraz me je pogledao onako, preko nao~ara:
 - Ti si ona triput dobra devoj~ica?
 - Aha!
 - E, mogao sam da pretpostavim da si koliko dobra, toliko i radoznala. Ba{ tako izgleda{. Da ti odgovorim: Deda Mraz deli poklone i wemu niko ne daje poklon.
 - Au! Pa ti si onda jedan tu`an i nesre}an Deda Mraz!
 Deda Mraz se nasmejao, ali to nije bio ba{ neki pravi smeh, nego vi{e kao na silu. Pru`io je ruku da me pomiluje po kosi i nije me pomilovao. Spustio je ruku u krilo:
 - Ti sigurno ne voli{ da te miluju po kosi...
 - Aha. I ne volim da me {tipkaju za obraz.
 - Aha - odgovorio je Deda Mraz. - Razumem. Ni ja nisam voleo to kad sam bio mali.
 Malo je }utao. ]utala sam malo i ja.
 - Izvini {to sam te {tipnuo kad sam ti dao paketi} - rekao je posle, kad vi{e nismo }utali. - Zna{, ja to onako, iz navike.
 - Nema veze, Deda Mraze. I ja sam navikla da mi to rade.
 Opet smo malo }utali. Onda sam odlu~ila, pa {ta bude:
 - Deda Mraze, tebi niko ne}e da pokloni paketi}. Uzmi, molim te, ovaj moj. Ja sam dobila ve} jedan u maminoj firmi, i jedan jo{ od babe i dede. I jo{ }e jedan ujka da mi donese.  
 Pogledao me je, pogledao, pa oborio glavu, pa podigao glavu, pa me opet pogledao:
 - Ne mogu. To je samo tvoj paketi} i nije u redu da mi ga da{.
 Onda sam i ja oborila glavu. I bilo mi je ba{ `alosno.
 - Deda Mraze! - setila sam se. - Da}u ti poklon koji moj tata najvi{e voli da dobije od mene.
 Propela sam se na prste i poqubila Deda Mraza u obraz, iznad brade, izme|u nosa i nao~ara.
 - Majo! - ~ula sam tatin glas. - Gde si?
 - Tata me zove - rekla sam Deda Mrazu. - Moram da idem.
 A Deda Mraz je skinuo nao~are i prstima protrqao o~i:
 - Pa, idi. I hvala za najlep{i poklon u mom `ivotu. 

субота, 8. октобар 2011.

МОЈ КАЛЕНДАР


JANUAR

Mama je rekla baki: „Najdu`i mesec”...
i jo{ ne{to, tiho, da deca ne ~uju.
Seki je dala }ebe, da se umota.
Jutros su nam isekli struju.

Baka je upalila kandilo pod ikonom,
da bi nas Sveti Jovan zgrejao.
Mama je kazala da je to sme{no,
ali se niko nije smejao.

Ja ne znam da li je januar najdu`i,
znam samo da je mnogo hladan.
I znam da }u i sutra, kao i danas,
da budem smrznut i gladan.


FEBRUAR

Sneg do kolena u parki}u,
kroz prozor sasvim dobro vidim.
Ne mogu napoqe, ni u {kolu ne mogu,
jer se istinski stidim.

Zovu me drugovi iz razreda
da iza|em, makar pred ku}u.
Pravim se bolestan, ne smem da priznam
da nemam za sneg zimsku obu}u.

Porasla mi noga, male mi ~izme,
seka ih nosi, za wu - divota.
Mama mi ka`e da obujem wene,
a mene je istinski sramota.


MART

Seka je bolesna. Sti`e prole}e.
Mart je moj mesec iz kalendara.
„Bo`e, uzmi me” - {apu}e baka.
A mama moli: „Bo`e, daj para”

Sutra je prvi dan prole}a.
Mama po sobi nervozno {parta:
„Ovaj sneg nikako da se otopi,
zagudila Baba Marta!”

Ro|en sam u martu, na dan prole}a...
{ta li me za poklon ~eka?
Ne mora ni{ta! Nek pro|e zima,
nek bude toplo, da ozdravi seka.

APRIL

Kako je lepo kad sunce sija
i mogu da tr~im po parku bos.
Ortak mi ka`e: „Odvezala ti se pertla...
aprilili!” Nije mu {tos!

„Umrla ti baba” - ka`e mi kom{ija.
Prvi je april... ba{ mu je {ala!
Ne razumem kako mator ~ovek
mo`e da bude takva budala!?

Uletim u stan. Mama pla~e.
I seka pla~e... zar nije {ala?
„Umrla u podne” - grli me mama.
„Spasla se, Bogu hvala...”


MAJ

Jutros opet nisam i{ao u {kolu.
Izgovor super: padala ki{a.
A popodne - prava katastrofa:
do{li kod mame razredni i di{a.

]utao sam dok su pri~ali s mamom,
a {ta sam drugo mogao da radim?!
Maj mesec, prole}e, sad }e leto,
na zimu ne mogu da se vadim.

Onda me je razredni zagrlio,
a di{a me je pomilovao po kosi.
Rekao je: „Bi}e{ ti dobar, jelda?
Majka }e s tobom da se ponosi.”

Posle mi je mama pokazala koverat:
„Skupila deca, pomo} da nam pru`e...”
Pamti}u ovaj dan u maju
dok sam `iv, a mo`da i du`e.


JUNI

Upr`ilo sunce, prava milina,
ka`u, najmawe trideset u hladu.
Za `ivot super. [to volim leto!
zadwi dan {kole - pravac na Adu.

E, kad bi svaki mesec bio ko juni...
U {koli sam re{io problem glavni:
Progledali mi kroz prste nastavnici,
samo sam pao na popravni.


JULI

Toplo odgore, toplo odole,
najlep{i mesec od svih meseci.
Sedim na {qunku, pquckam u vodu
i br~kam noge u mlakoj reci.

Ja bos, okolo svi drugi bosi,
kud god pogledam - svi se izuli.
Ovde sam istinski jednak sa svima.
[to nije cela godina - juli...


AVGUST

„Popravni ti je za koji dan,
u~i{ li, sine?” mama me gawa.
Ja la`em: „U~im”... a ko da u~i?
Avgust je mesec da se sawa!

„Ne brini” ka`em „bi}e dobro.
Propusti}e me bez pitawa.”
A ona ka`e: „Ne sawaj, sine.”
Avgust je mesec da se sawa.

Avgust je mesec da ni{ta ne radi{,
avgust je mesec da za skitawa 
i da te niko ni{ta ne pita.
Avgust je mesec da se sawa.

Pitali su me. Mudro sam }utao.
I oborili me, zbog }utawa.
Ma, nema veze... idem na Adu!
Avgust je mesec da se sawa.


SEPTEMBAR

Septembar. U dvori{tu na{e {kole
stotine |aka pred vratima.
Moj stari razred na terenu,
ja usamqen, ponavqa~, sa klincima.

Septembar. Zvono za ulazak zvoni.
Gu`va. Ja stojim sâm do bola.
Ustvari, volim i ja {kolu,
samo {to mene ne voli {kola.

Septembar opet... kad pro|e leto!
Seki je prvi dan u {koli,
pa s mamom `uri, a meni - muka...
ma, neka ide ko {kolu voli!


OKTOBAR

Danas je mama zaplakala:
„Bo`e, bar da je baka `iva...”
Plakala je dugo, }utala jo{ du`e.
A seka pitala: „Jesam ja kriva?”

Kriv sam ja bio. Jutros, u {koli,
nastavnik iz fizike pitao toplotu.
Prozvao mene, a ja sve znao
i dobio prvu peticu u `ivotu.

Oktobar je doneo ki{u i vetar,
pa opet, ko uvek, ~izme sawam.
I kako ne bih stru~wak bio
kad ~itav `ivot  toplotu gawam!

NOVEMBAR

Ve} je novembar do pola stigao
a sunce sija, ko avgust da je.
„Ne vaqa ovo” - brine se mama.
Ja molim Boga: samo nek traje!

Meni ne smeta da svaki mesec
godine cele leto bude.
Mo`da bi jedan kalendar takav
promenio ~ak i qude.

Kako bi samo svet takav bio,
sre}an kao na onoj slici
iz uxbenika za geografiju,
gde crnci  `ive u Africi.

Traje novembar, a kao da je
avgust il juli. A mama sluti:
„Bi}e nam zima surova, te{ka...”
Ne baksuziraj, mama, }uti!

(02. januar 2003.)

субота, 1. октобар 2011.

ПОДСЕЋАЊЕ III

...Можда је ово прави тренутак да се заједно подсетимо на оно што смо волели као мали, као нешто мало већи, као шипарци и шипарице - на оно што смо рецитовали не због тога што су нас на то нагонили наставници и родитељи, но због управо супротног повода: то смо сами откривали, па заволели, иако је то, понекад, бивало прећуткивано, па и забрањивано. 

Nirvana

[umne no}i ko javori siwi
Tamom grobnom le`e mi na dlanu.
Bolestan sam mnogo, mnogo:
Jedinu zvezdu u ovoj pustiwi
Vidim svoju ranu.

Pritisla me stidna `alost
Ko olovna plo~a
Nigde jedan vedar dan.
Slomila me tu`na malaksalost
Na qubav, `ivot i san.

Da mi je samo u rodni kraj da odem {to pre
I umrem tamo
Zaboravqaju}i sve.

Pa kad me put grobqa ponesu volujska kola
Kao nekad u mladosti
Nada mnom da zapla~u od istinskog bola
Bele breze tu`ne od starosti.

To su zadwi snovi u no}ima {umnim
ko javori siwi
Otvoreni kao rane
Koje u ovoj pustiwi
Gnojem kapqu na protekle dane. 

Rade Drainac