уторак, 18. јун 2013.

FILM? FILM! FILM...




FILM?

Ulazimo u tminu veštačke pećine. Svetlosna prašina se projektuje i igra na ekranu, napaja naše poglede, ovaploćuje se i oživotvorava, povlači nas u pustolovinu lutanja; kročimo kroz vremena i prostore sve dok svečana muzika ne rastera tamu na platnu koje opet postaje belo. Izlazimo i govorimo o dobrim i rđavim stranama filma.
Edgar Moren: Film ili čovek iz mašte

1. Nekada

 Sa ne malom setom pisac ovih redova priseća se onog doba ranog detinjstva u banatskom selu Mramorak, koje je, tih pedesetih godina prošlog veka, imalo bioskop, kao retko koje selo tadašnje nam otadžbine. I čitavo je selo odlazilo da gleda filmove, koje nam je prikazivao veliki mag čika Diki Barbu, kinooperater. Od njega smo mi, njegovi verni detinji trabanti, dobijali sličice, filmske, koje su ostajale prilikom lepljena filmske trake, a ponekad i čitav niz, mali film. Moj stariji brat Saša je uspeo da napravi i filmski projektor od starog sočiva, verovatno nekog aparata za povećanje forografija i ručno napravljene mračne komore, pa smo imali i sopstveni bioskop. Danas bi se to nazvalo slajderom, jer smo projektovali sličicu po sličicu na majčin stari beli stolnjak, razapet na suprotnom zidu letnje kuhinje.
 Bio sam u četvrtom razredu osmoljetke kad mi je palo na pamet da napravim sopstveni film. Dobio sam od čika Dikija podužu traku, pa sam perom za pisanje na njoj, preko postojeće sličica, crtao i iscrtao svoje nekakve likove. Nije uspelo!
 Nisam mogao da znam da je za emitovanje filma, samo tehnički, potrebno mnogo toga, a ne samo sijalica, sočivo i prozirne sličice...
 Ali sam imao želju da napravim film. A to je već nešto, zar ne?

 Preselili smo se u Vršac. A ta varoš je imala dva bioskopa! Uživancija... a još kad su za nas, đake vršačkih škola, napravili Klub ljubitelja filma, čiji su članovi imali i besplatne predstave i posebne popuste - milina!
 I dalje sam želeo da napravim sopstveni film.
 Film? O, da!

2. Sada

 Već više godina živim u Brestoviku, opština Grocka, deo Beograda, a 12 km od Smedereva. Ne idem u bioskop, ako Grocka uopšte ima bioskopsku salu - ne znam i ne zanima me. Imam "bioskop" u kući: računar i zbirku od preko osam hiljada filmova. I gotovo sve sam i gledao u pravom bioskopu. Gotovo sve, jer najnoviju filmsku produkciju nisam i nemam namere da gledam. Tu i nema filmova, onih za koje se može reći da su istinski, pravi... no to je neka druga priča.
 Ovih dana sam u Grockoj, nabavljajući kućne potrepštine, sreo svoju negdašnju učenicu, devojčicu koja je bila filmski zaljubljenik, jedna od onih mojih filmadžija koji su godinama bili među najboljima i u Jugi, ali i u svetu.
 Da ne dužim: živi u Italiji, ne ide u biskop, ponekad pogleda neki film kad ga na televiziji odvrte, ali, kaže, deca snimaju filmove!
 - Iver ne pada dalje od klade - napravim se mudar. Ipak je nešto ostalo zabeleženo u njoj, nešto čemu sam svakako doprineo.
 - Da vam pokažem? - na to će ona.
 Izvadi mobilni, jedan od onih koji mi liče na naučnu fantastiku, uključi ga, prevuče prstom tamo-ovamo i veli:
 - Evo, gledajte...
 To što sam gledao bilo je neko skakanje i divljanje klinaca po nekakvom, pretpostavljam školskom, dvorištu. Uz svakojako vrištanje i skičanje...
 Film? O, ne!

FILM!

Na halucinantnom mestu, gde se sastaje najveća subjektivnost sa najvećom objektivnošcu, /.../ nalazi se dvojnik, slika-utvara čoveka /.../ Dvojnik u sebi usredsređuje - kao da su se u njemu ostvarile - sve potrebe pojedinca, a u prvom redu njegovu najluđu potrebu: besmrtnost.
Edgar Moren: Film ili čovek iz mašte

 Prvi film sam snimio tek kad smo se preselili u Pančevo. Tu sam u čuvenom „Ateljeu mladih” otkrio da ima još zaljubljenika u film. Bio je to Ivan Rakidžić, budući filmski i TV reditelj, tada gimnazijalac,  sedamnaestogodišnji zanesenjak, kakav sam, uostalom, i ja sam bio.
 Dogovorili smo se da snimimo naš prvi film, a ja da napišem scenario i zato sam pitao brata:
 - Bato, kako se piše scenario za film?
 Moj brat je, kao tada jedini pančevački student režije na Pozorišnoj akademiji, tada već bio opštepriznati mladi reditelj Pančevu.
 - To ti je malo složeniji posao - odgovorio je. - Uzmi one Filmske sveske. Imaš u njima nekoliko scenarija, pa vidi, za početak. Posle pitaj, ako ti nešto ne bude jasno.
 Uzeo sam te Filmske sveske i, već u prvoj koju sam otvorio, naleteo na scenario za film „Selo Radopolje”.   Pročitao sam, iščitao, i ništa mi nije bilo jasno.
 Tako sam i rekao bratu. A ovaj mi je odgovorio:
 - Uzmi onu knjigu odozgo.
 Knjiga odozgo se zvala Scenario u amaterskom filmu. Pročitao sam, pa napisao svoj prvi scenario za film „Mesto mira”.
 Taj film smo i snimili. Bilo je to čudo nad čudima: bili smo sedamnaestogodišnjaci, dakle klinci za ono vreme, a snimili smo film. I ne samo jedan. Snimali smo posle još puno toga.
 Neki od nas su ostali verni filmu, pa postali režiseri, glumci, organizatori...
...a ja sam, godinama potom, kao nastavnik u osnovnoj školi, krenuo sa svojim đacima u avanturu nazvanu dečji film. Moji klinci su u toj avanturi dosegli svetske vrhove... ali to je druga priča.
 Uglavnom - filmsko čudo je bilo i ostalo deo mog života. 
 Film, dakle, film!

FILM...

Poeziju će svi pisati /.../ Ali:
Hoće li sloboda umeti da peva...
Branko Miljković

 Film, parafrazirajući Branka Miljkovića, danas svi mogu da snime. Nije potrebna nikakva posebna oprema - dovoljno je imati mobilni telefon. Uperiti onaj deo telefona s druge strane ekrana prema onome što se želi da snima, posmatrati ekran, uključiti i snimati - šta, kako i onoliko koliko ti se prohte, tj koliko ti dozvoli memorijska kartica.
 I, eto filma.
 Ali, opet da parafraziramo Miljkovića, da li će sloboda napredne, savremene tehnologija umeti da "peva" film?
 Opet malo o prošlosti, ne tako davnoj, a ipak prošlovekovnoj. U doba kad je pravljenje filma postalo dostupno gotovo svakome ko bi poželeo to da čini, u doba pojavljivanja i upotrebe uzane filmske trake i njoj odgovarajuće, prateće tehnologije, kako se to onda nazivalo procvetao je filmski amaterizam, kao svetska pojava. Pritom treba razlikovati kućni, porodični amaterizam, od onog koji je gajio i umetničke ambacije i stizao do zavidnih umetničkih dostignuća.
 U našoj ondašnjoj otadžbini, pored amaterskog ili, kao se tada govorilo, "u okviru njega", postojalo je i pionirsko (dečje) i omladinsko filmsko stvaralaštvo. Istinsko. Deca i mladi su imali filmske sekcije i klubove u školama i van njih, tečajeve, kurseve, seminare, filmske škole, filmske kampove, gde bi se, koliko toliko, filmski opismenjavali, sticali najosnovnija ili nešto viša filmska obrazovanja i potom, normalno, snimali/pravili filmove. Ne mali broj je, iz tih ranih dana "bavljenja filmom", izrastao u istinske filmske poslenike i umetnike.
 Tadašnji amaterski, ali i dečji, jugo-film bio je na zavidnom svetskom nivou, što će reći poznat i priznat u celom onom i ondašnjem svetu.
 Toliko o tome...
 ...jer su došla nova svetska vremena, a posebno ovde, na ovim grešnim prostorima.
 Za ciglo dve nepune decenije sve se urušilo: standardi življenja, tj bitisanja, privreda, neprivreda, školstvo, kultura. Na ruševinama bivšeg izniklo je novo doba, od one dece su postali odrasli ovi ljudi, sve manje se sećajući onoga što je i kako je bilo, a sve više stvarajući ovo što biva, a biva kao u horor i sf filmovima ili kako su govorile naše babe: skloni Bože i sačuvaj!  Rodila su se nova deca, rasla u SBIS vremenu i istom takvom okruženju i ko da ih nauči da postoji dobro, ako je sve okolo nedobro?
 Zadesilo se nekih ostataka prošlog vremena, nekih ljudih koji ne odustaju, pa se bore, kako-tako, e da bi se koliko sačuvalo, toliko i obnovilo ono što je dobro, etički i pedagoški, dakle, decidirano dobro. Postoje ostrva za to u ovom moru kiča, šunda, nekulture, moralnog rasula, retka su, ali se, svako na svoj način, bore i opstaju.
 Jedno od njih je, sad da se vratimo osnovnoj temi, i ova Revija dečjeg i omladinskog filmskog stvaralaštva.   Nama, dinosaurusima i fosilima prošlog veka, preostaje da verujemo da će opstati, porasti i biti ono što je nekada bila, bar po kulturno-pedagoškom značaju za Srbiju.
*
 Napokon: može se, dakle, o temi FILM pisati i pisati, i ovako, i onako; zanimljivo, mudro, popularno, stručno, ali...
 Ponašajući se kao pravi filmski stvaraoci, završićemo, imajući ovoga puta na umu misao Ingmara Bergmana: "Za mene, tema jeste i ostaje ono osnovno u filmskom stvaralaštvu i forma joj se mora podčiniti."
 I, evo, podčinjavanja forme: pokretne slike mogu svi da snime/naprave, ali fim? Film! Film...
 ...filmska umetnost danas ima osnovno značenje iskazano kao umetnost zarađivanja filmom.
 Ne dozvolimo da tako i ostane! Vratimo film filmu! I nama.

2 коментара:

  1. bravo! Volim filmove ali sve što gledam poslednjih godina nije ni blizu filmu. A opet, ja sam ipak ona generacija koja možda nije ni doživela suštinu. Retko retko u moru prosečnosti nabasam na dar, na film snimljem srcem i dušom, na onaj čiji likovi ne moraju mnogo da govore, već sam film govori...dar u boji, slici, reči i emociji. Ima ih još, ali su retki ili retko do njih dospevamo

    ОдговориИзбриши
  2. Zelela sam samo da vas pozdravim i zahvalim vam se... Nadjoh na ocevom stolu, jednu vasu zbirku pesama. Otvorih je i oci mi padose na: 'Voz za beli svet'... Otac mi je preminuo iznenada u utorak, pa sam ga ispratila u taj drugi 'beli svet' citajuci mu bas te vase stihove uz jos dve poezije Sergeja Jesenjina. Ne znam da li ste se Vi i moj otac poznavali, jer vidim da ste iz Mramorka, a moj tata je bio iz Omoljice i sam pisao poezije... Zelela sam samo u stvari da Vam se zahvalim i odam moje iskreno postovanje. Zamolila bih Vas samo jos jedno, ako mozete da mi date link gde mogu da tu vasu divnu poeziju ponovo procitam, jer sam u zurbi posla svojoj kuci u tudjinu, a knjigu zaboravila u Omoljici.
    Unapred puno hvala,
    s postovanjem
    Milica Teofanovic (milica.teofanovic@gmail.com)

    ОдговориИзбриши