уторак, 30. август 2011.

ЈУНАК МОГ ДЕТИЊСТВА


 (tekst pisan 2007. godine za "Politiku za decu")

Vreme mog detiwstva je bilo u pedesetim godinama pro{log veka, pa se, s toga, unapred izviwavam ako ne{to, {to budem ovde izrekao, deluje ovovremskoj deci nestvarno, kao izmi{qena pri~a. Ni ja vi{e sa sigurno{}u ne mogu da se zakunem da je sve ba{ tako bilo...
 Uglavnom, najraniji "kandidat" za junaka mog detiwstva bio je Kraqevi} Marko o kom su mi stariji ~itali i pri~ali. No kako je moj Mramorak imao bioskop, a u wemu su se prikazivali pri svakoj bioskopskoj predstavi, pre svakog filma i filmski `urnali, ~uvene Filmske novosti, jo{ u najranijem detiwstvu u moj `ivot je u{ao op{ti heroj Mar{al Tito, a uz wega jo{ dva omiqena lika - ^i~a Janko (Mo{a Pijade), vazda okru`en pionir~i}ima i najmla|i general Peko Dap~evi}, na belom kowu. Tako je bilo i kada sam po{ao u {kolu: sa svake strane na{eg |a~kog sveta posmatrao nas je Heroj Tito. Pa kako onda da on koji se podrazumevao kao vazduh koji udi{emo, koji je na{ i ~iji smo mi, bude junak mog detiwstva?! U na{im igrama, najpre partizana i Nemaca, nije moglo da bude imenovanih junaka; ili si partizan, {to smo svi `eleli da budemo, ili Nemac, {to niko nije hteo. Kwige i filmovi su nam podarili nove junake za na{e igre: kauboje, indijance i Tarzana. Mene nisu posebno  privla~ili ni partizani, ni Nemci, ni kauboji, niti indijanci, a kao zami{qeni Tarzan sam polomio ruku... a onda mi je u ruke dospela kwiga o Robinu Hudu. Doneo je moj otac Borivoje, u~iteq, sa jednog putovawa u Pan~evo. E, to je bio, kona~no, pravi lik kome sam se mogao diviti!
 Robin Hud, jedan obi~an, dobro}udan, ~ak naivan, ali beskrajno po{ten mladi}, koji na samom po~etku pri~e naleti na pokvarene, lukave i zle {umare, koji ga besramno varaju, tako da na~ini prestup, pa ga hapse, vezuju, ali se on oslobodi i - tu po~iwu istiske pustolovine! Okru`ewe u kom se sve doga|a je Engleska i grad Notingem, u vremenu odsustva dobrog kraqa Ri~arda, zvanog Lavqe Srce, koji je oti{ao u krsta{ki rat i kog zamewuje opaki brat princ Xon, a patwa tla~enog naroda, ~ine da se jomeni (to su pozitivni likovi) odmetnu u [ervudsku {umu (kao na{i hajduci!). Tako Robin Hud, ina~e najboqi strelac, postaje vo|a vesele dru`ine jomena-odmetnika. Robin je zaista najboqe rukovao lukom i strelom, nepogre{ivo poga|ao i najnemogu}ije mete, bio i dobar ma~evalac, ali u svemu drugom je bio obi~an, sasvim uobi~ajen lik. U me|usobnim borbama, ma~em ili batinom, pobe|ivali su ga i wegov potowi zamenik Mali Xon, wegov prijateq iz detiwstva Vil Skarlet, fratar Tak, nekakav loncokrpa, pa ~ak i wegova devojka, ledi Marijana. Pa ipak je to bio pametni, neustra{ivi borac za pravdu, koji je ve~ito pobe|ivao, da bi, napokon, postao i plemi}, Erl od Hantingdona, kad se kraq Ri~ard vratio u Englesku. U~ili su me, i u {koli, i u porodici, da budem dobar, ~astan i po{ten. Robin Hud je to bio. U~ili su me da bogati tla~e sirotiwu i da bogata{ima treba oduzeti, a sirotiwi dati to oduzeto. Robin Hud je to ~inio. U~ili su me da budem hrabar i neustra{iv kada je pravda u pitawu. Robin Hud je takav bio. I kako da takav pozitivac, koji se sasvim uklapao u moje tada{we vaspitno-moralne uzore, ne postane moj junak!?
 Kada sam svoje odu{evqewe poku{ao u {koli da podelim s mojom u~iteqicom, ispo~etka je i ona bila odu{evqena, ali mi je postavila presudno pitawe:
 - A za{to ne ka`e{ kakav je bio prema popovima?  
 - Oduzimao je zlato pohlepnim, lo{im i la`qivim...
 - Zna~i da je znao da je religija la` za narodne mase - poku{ala je da izvu~e pouku uobi~ajenu za pionirsko vaspitawe, ali sam je prekinuo u pola re~i:
 - Nije! On nije dirao na{e, nego samo opate i biskupe. Na{eg popa Vlajka bi Robin Hud mnogo voleo, jer je mnogo po{ten, dobar i siroma{an popa!
 I tu je pri~a o junaku mog detiwstva bila okon~ana za javnost, jer sam dobio takvu pridiku, da sam, eto, do dana dana{weg, mog junaka Robina Huda, zadr`ao u sebi i za sebe.

Нема коментара:

Постави коментар