петак, 29. јул 2011.

Nagrada Zmajevih dečjih igara “Rade Obrenović” za najbolji roman namenjen mladima u 2005.godini


ГРАДИМИР СТОЈКОВИЋ: МАЈА У ОБЛАЦИМА
Bookland, Библиотека ХИТ, Београд, 2005. 147 стр.

  «Мени се у животу догађају само обичне ствари, од рођења до данас», започиње причу Градимир Стојковић у најновијем роману Маја у облацима.
           Маја је, за своје другарице и другове, права бубалица која се заноси књигама и причама, која је увек одличан ђак и савесна у учењу. На првим страницама ове узбудљиве литературе, упознајемо је као приљежног читача, страственог љубитеља добре књиге, и како размишља  о Марији Кири: «и није само Марија...како се звао онај што су заједно нешто мували у хемији или физици», као узгред прича главна јунакиња. Поред Марије Кири, биће помена и о Кусти,  и мада Градимир Стојковић никада не испише пуно име, из контекста се може закључити да је реч о  Емиру Кустурици, јер је било говора о филму. Маја живи са мајком која, насупрот њој, стално чита «љубиће» а: «Тата је увек с нама, увек је био и увек ће бити. Он живи све док се сећамо њега» размишљаће ова девојчица у тренуцима док јој се Васко удвара. Мада је најбоља ученица у разреду, када посустане у учењу, разредни мисли да је све то због тате, тате којег нема више. Ученица је осмог разреда, разреда где су се сви ученици, у једном тренутку разболели па су их назвали «група вирус».
У овом интересантном роману речник којим се служе јунаци је онај који користе садашње генерације младих: смор, кул, кулирао, маторци, ментолчина, шизијаде, шокнути, палим ја одавде, уприсебити, моронка, одлепити, фрка, баци коску, крелац, смор-жвака, утриповати, блам, итд. Најбољи пример за то је реченица: «Не бацај жваку с њом, јер кад она стартује из пете брзине, нема шеме да је средиш!» Градимир Стојковић, нарочито у четвртој глави, негује, и то врло успешно, дијалог као основну формулу за успешност комуникације младе генерације. А ликови су: Алекса-смор, Ушке-љига, Васке, Јелена, Куки, Ричи, Мина, све док не дође нови ученик, Милисав Ристић, а пошто је са Дедиња, као симбола богатог света, унеће немир и раздор међу ученицима. Међутим, у Мају су заљубљени многи дечаци, можда и Куки, што каже његова сестра, можда и многи други о којима она и не размишља. Збрка у главни девојчурака права је слика младих у тим годинама те није никакво чудо што мисли хрле час ка једном а потом ка другом младићу.
Да је Маја из света данашњице, савремене младе генерације, види се и по времену које проводи испред рачунара, по сатима које утроши на четовању, на разговору са пријатељима помоћу ове моћне справе. У једном таквом траћењу времена, како би старији често говорили,  у четовању, упознаће и извесног песника који се представио као Дарк Мастер – Господар Мрака. Мада јој је «мама сада била и Мама и Тата», није имала стрпљења ни воље да слуша Мајине приче и недоумице. А невоља је било доста, од тога да се једна Мајина другарица, Јелена, исписала из школе. Ричи, тај обесни младић «Скинуо је мрак Јелени» или, боље речено, спавао је са њом и то разгласио по школи, те јадница није имала излаза, него да се склони од средине у којој јој је нанет бол и понижење.  Међутим, Маја је за све имала разумевања, тако јој је једном приликом њена другарица Мина и рекла: «Ти би и за Клинтона нашла оправдање». У тог истог Ричија и Маја је била заљубљена, и то није крила. Јер он је био и песник.
У осами, после школе, или неке седељке, где је Маји углавном било досадно и нерадо је одлазила, враћала би се у свој свет собе, сопствене собе како би рекла Вирџинија Вулф, и ту улазила у виртуелни свет компјутерске магије. Тако је, једном приликом, затекла на екрану и песму коју јој је послао Дарк Мастер, тај чудни и имагинарни, скривени лик. А Маја, разводњена између љубави према Ричију, изјављује му љубав, ни не слутећи да је то управо Дарк Мастер. Њен Ричи, дотле упада у невоље, са двојицом «горила», осионих младића, улази у кавгу и свађу са њима, долази до туче и њему бива разбијен нос, тако да га је тата исписао из школе.
Маја, у својој младости, са шеснаест година, треба да прослави рођендан, али она, «поново због тате» није била расположена да га слави, међутим, испред врата ју је сачекао један поклон, тајанствени поклон од тајанственог пошиљаоца. Та прикривена туга за татом, стално је присутна, Маја неће инсистирати на томе, али ће се осећати усамљеном и ускраћеном због очевог коначног одласка, о чему није имала ни са ким ни да прича, а реч је о смрти као дефинитивном завршетку.
И оно што је најзанимљивије, на крају романа Градимир Стојковић прави обрт, док очекујемо да сазнамо ко је Дарк Мастер, он се појављује код Маје, и прича се разрешава.
         Са овим романом Градимир Стојковић је направио нови искорак, поново је  напустио Хајдука, сада већ култне личности дечије књижевности, и показао да уме, вешто, да сагради другачији роман. Маја у облацима је одједном постала нови лик дечије литературе, радо читана,  брзо је освојила  младе читатељке које су у њој виделе симпатичну тинејџерку.

Радмила Гикић Петровић

понедељак, 25. јул 2011.

АВАНТУРЕ ОДРАСТАЊА


Писмо младом читаоцу

     Драги Читаоче Који У Рукама Држиш Баш Ову Књигу, А Не Тостер Или Фотографију Расејаног Пилета, И Који Си Спреман Да Наглавачке Упаднеш У Један Наглавачке Роман, А И Ако Ниси Спреман Већ Је Касно – Ово Је Заувек Твоја Књига,

     Дакле, ево га. Писмо за тебе.
     Ако га целог прочиташ, онда то значи да је намењено теби. Намењено је теби и ако га прескочиш. Важно је ипак да се дочепаш романа Градимира Стојковића.
     Све остало је само остало.

* * *

     Драги читаоче који у рукама држиш баш ову књигу (а не парче француског сира или тужну мачку), рећи ћу ти нешто о Градимиру Стојковићу, једном од најомиљенијих српских писаца за младе.
     Рођен је 3. марта 1947. године у банатском селу Мраморак. Био је наставник и медијатекар у основној школи, а сада ради у Библиотеци града Београда.
     А чак и врапци на грани знају да су библиотеке најлепша места на свету. Разуме се, ово се односи само на врапце који воле књиге.

* * *

     Драги читаоче који у рукама држиш баш ову књигу (а не цуцлу или две порције помфрита), ти си вероватно прочитао многе књиге које је написао Градимир Стојковић.
     На пример: Рат Новаков и мир.
     Или: Хајдук у Београду (серијал од девет романа).
     Или: Копао сам дубок зденац.
     Или: Маја у облацима.
     Или: (Не)успела шала – кобајаги приручник за израду писмених задатака.
     Или: Све моје глупости.
     Све моје глупости? Хеј, па о тој књизи управо разговарамо! Невероватно, тотално невероватно!
     (О цуцлама и тужним мачкама говорићемо, ипак, у неком другом писму).

***

     Драги читаоче, ево о чему се ради.
     Прво, ово писмо се врти око романа Све моје глупости. Друго, роман Све моје глупости се врти око Богданке Петровић, чудне тринаестогодишње девојчице. Треће, Богданка Петровић се врти у својој глави као рингишпил. И да знаш, толико вртоглавице нећеш пронаћи у другим књигама.
     Па, изволи. Упознај Богданку.

* * *

     Драги читаоче који у рукама држиш баш ову књигу (а не теглу са краставцима или дедине бркове), мораш да знаш да је Богданка Петровић (коју зову Боца, а некад и Штеле) једна изузетна девојчица. Необична је готово онолико колико и њени читаоци.
     Само, док читаоци измишљају сами себе, Богданку је измислио Градимир Стојковић. Толико је добро измислио, да сам уверен да је успела да кидне из књиге, и постане стварнија од саме себе.
     Зар нисам рекао да је мајстор за вртоглавицу?

* * *

     Стварно, ко је Богданка?
     Укратко: она има маму, тату и старију сестру Злату (коју зову Беба и студира електротехнику). Уме да мења брзине паркираног аутомобила, жели да постане филмски режисер, и мало-мало па се пуно-пуно заљуби. Чудно се облачи, понаша се као мушко, и пажљив је слушалац татиних прича из детињства.
     И, наравно, расте. А то никад није једноставна ствар.

* * *

     Драги читаоче који у рукама држиш баш ову књигу (а не бесну глисту или чарапе из 18. века), изазивам те да сам урониш у роман Све моје глупости, у чудесан свет Богданке Петровић. А ја ћу лепо да заћутим о томе. Као што је речено на почетку, ово је сада заувек твоја књига. Прочитај је, протреси, смажи, попиј, прогутај, присвој и заволи је из све снаге. Па све то опет понови.
     А затим и ти неком напиши писмо о овом роману.

* * *

     Још нешто, драги читаоче.
     Да ли си знао да је Градимир Стојковић један од наших најнаграђиванијих писаца за децу и младе? Добио је награду Политикин забавник, Невен, Вуково перо, Доситејево перо (чак 5 пута!), Раде Обреновић, Златни кључић Смедеревске песничке јесени, и многе, мноооге друге.
     Ето. Немој после да кажеш да ниси имао појма са чијом књигом си се ухватио у коштац.

* * *

     А сад, драги читаоче који у рукама држиш баш ову књигу (а не харфу или глобус), дошло је време за много узбудљивије ствари него што је читање писма. Једна наглавачке књига чека свог наглавачке читаоца.
     Довиђења, драги пријатељу – видимо се у Градином роману!


Поздравља те твој
                                          
Игор Коларов
         
(који у рукама држи баш ову књигу, а не слона или  буренце пуно мора)
      

ISPOVEST PREPARIRANOG DETETA


Nagrada SREBRNO GAŠINO PERO Festivala humora za decu Lazarevac za najduhovitiju knjigu 2005. godine

Gradimir Stojković: »(Ne)uspela šala« - Kobajagi priručnik za izradu pismenih zadataka; Dnevnik, Biblioteka Detinjstvo, Novi Sad - 2005.

Parafrazirajući  jedan od ponuđenih naslova/tema za pismeni zadatak iz ove knjige, neskromno se usuđujem dotaći se nekih vrlo osetljivih pitanja. Na primer: Da li i koliko mentalno prepariramo decu tokom vaspitavanja/školovanja, ukalupljujući njihov prirodno živ i vrcav duh u okoštale kosture frazeologije? Koliko će još generacija udariti po glavi čuveni metodički zadaci u stilu »zaključi šta je pesnik zapravo želeo da kaže«? Koliko imamo/smo ikad imali prava na ovakve i slične bukvalizacije, samo zato što je nastavna praksa ili naša duhovna lenjost nezgodno sklona rutini? I tako dalje...
Možda Gradimir Stojković ne odgovara na ovakva ozbiljna pitanja ni ovim svojim vedrim i (tragi)komičnim »kobajagi priručnikom za izradu pismenih zadataka«; možda je, u nameri da nas još jednom nasmeje anegdotama iz đačkog života, naprosto uspešno karikirao spisak uzor-tema za pismene zadatke iz decenijama neprikosnovenog metodičkog »kapitalca«, u narodu (prosvetnome) poznatog koliko i Pelagićev »Narodni lekar« ili »Gospa-Patin kuvar«. Ali iza smeha ostaje zabrinjavajuća dilema – koliko imamo prava na univerzalne recepte i gotova rešenja, bila ona brilijantna ili zastarela: ko uopšte procenjuje njihovu opravdanost? Onaj ko mora da napiše pismeni, odgovara nam pisac, glasovima svojih junaka.
Sklopljena kao prevashodno duhovit kolaž iz tri različite vrste izražajnih oblika  (kratke priče, pesme i fotografije), poigravajući se konvencijom forme bar koliko i drugim konvencijama, knjiga Gradimira Stojkovića pred nama sadrži širok i šarolik dijapazon slika dečijeg sveta, iščašeno i šarmantno oslonjenih na temu za pismeni zadatak; od onih dirljivo naivnih, inspirisanih prolećem, simpatijama, porodičnim zgodama i nezgodama i sl., pa do otvoreno zajedljivih i pubertetski buntovnih, koje više nego jasno otrkivaju koliko je oštar detinji vid kada je u pitanju licemerje odraslih. Pisac suvereno barata satiričnom oštricom, koja ne štedi ništa: ni dvostruke aršine, ni neznanje, ni bahatost, ni nepravdu – sve to upozoravajuće provejava iza zbivanja nalik na viceve o malom Perici, ali samo naizgled. Negativci, doduše, nisu uvek odrasli – ima i onih koji su za divljenje, tipa strine koja preobraća provalnike, tetke koja prodaje zanimacije, ili teče koji dečaku kupuje »ono šta on voli, a ne šta bih ja voleo da on voli«. Detinji kriterijum je ovde očigledan – foliranti ne prolaze, bili druga deca (npr. grubijan NJonja ili cicija Deki) ili odrasli (koji štipaju za obraščiće i obraćaju se deci kao glupljima od sebe). Gradimir Stojković je inače opštepoznat po tome što izuzetno autentično usvaja i prezentuje taj retko pogrešivi kriterjum kreativnog deteta u proceni sveta oko nas; nije ovo prva (a Bogu hvala ni poslednja) njegova knjiga koja maestralno dočarava pogled iz nezaboravne dimenzije detinjstva, koja progovaratim sočnim i svežim jezikom rane mladosti, iznova nas podsećajući kako je često u ludosti najvrednija mudrost. Svi nekada vidimo careve bez odeće: ali obavezno neko dete objavljuje to nas sav glas. Šta onda radimo? Kaznimo ga, stidimo se – zbog sopstvenog ćutanja? Zbog čega je ovo još jedna knjiga za decu i odrasle?
Možda zato što bi trebalo da se malo i postidimo (ako imamo savesti), ili da se slatko nasmejemo na sopstveni račun, poput Stojkovićevih junaka – barem onda kad po stoti put pokleknemo pred svojom mrzovoljom ili sujetom... Ili barem oni od nas u kojima nekadašnje dete još uvek sme da prasne u neobuzdani smeh, ma koliko godina imalo.

Danijela Lekić

недеља, 24. јул 2011.

ПРИЧА ОД СВУДА ВИДЉИВА


Градимир Стојковић: ЈА КАО ТИ... 
(у најави: ЕВРО-ЂУНТИ, Београд, 2011.)


   Кратки роман Градимира Стојковића Ја као ти, добро одабраним, загонетним, тајанственим, насловом одмах привлачи пажњу и буди одувек поспану читалачку  радозналост.
   Aко је тај читалац дете по читању ће свакако закључити: ово је прича за мене и за моје другове. У случају да је одрастао рећи ће: ово је очигледно прича за децу и за  родитеље. А ако је још и школски педагог или психолог свему реченом ће додати: ова прича је тачна слика наше школске и свеколике друштвене  свакодневице. И гле чуда - сви су у праву!
     Градимир Стојковић је избором теме, динамичном причом, пуном обрта и изненађења, а посебно говорним језиком данашње деце успео да, у привидно за живот мање битном, открије за живот најбитније. То могу само ретки и најбољи приповедачи.
   При томе му нису стране велике приповедачке теме као што су: подељена породица, брачни неспоразуми, неостварени младалачки снови, прерано истрошена љубав и љубав која се тек рађа, школа која је све мање од онога што би требала да је, коцкарнице  и  игре на срећу које су ту да не би нигде биле и пријатељство без којега ништа није оно што  мислимо да јесте, само су вешто и зналачки постављен оквир, рам унутар којега се рађа прича о одрастању. Њени главни јунаци су деца. Она из поглавља у поглавље, из реченице у реченицу расту и непрекидно откривају себе у великом свету. Али, нажалост, тај велики свет, занет самим собом, не открива њих. Болна и болно поновљива тачност наше стварности.
   Градимир Стојковић се, у свему томе, не поставља као њен критичар, а још мање као строги судија. Напротив, он се задовољава тиме што је види очима дететаА то су, као што је свима одувек познато, једине очи од којих се ништа не може сакритиИ сада следи  оно што је у овој причи најлепше. Писац те тачне, најтачније очи не задржава само за себе. Он их радосно и несебично дарује својим читаоцима. При томе је од мање важности да ли су они за све збуњујући близанци, било која друга деца, одрасли људи, директори, педагози или психолози.
   И гледајући кроз те очи јасно се може видети да је живот оно што верујемо да јесте. Лепота која трајеУ њој за свакога има довољно места.
   Само га треба потражити.

Милоје Радовић

GRADIMIR STOJKOVIĆ - biografija


1947. - U banatskom selu Mramorak, trećeg marta, majka Mirjana, službenik u tadašnjoj seoskoj opštini i otac Borivoje, učitelj pa direktor seoske osnovne škole, pored četiri godine ranije rođenog Aleksandra, dobijaju i drugog sina - Gradimira.
1953 - 1957. - Gradimir polazi u školu. Već u prvom razredu preživljava komplikovanu operaciju slepog creva i tešku upalu pluća. U trećem razredu njegova učiteljica, Rozalija - Rožika Popadić, daje mu zadatak da napiše pesmu. I on ispunjava taj zadatak, a učiteljica pesmu šalje na konkurs časopisa Zmaj. Pesma biva nagrađena. Na žalost, ta pesma je zagubljena.
1957. - Porodica Stojković seli se u Vršac. Gradimir se upisuje u OŠ „Vuk Karadžić”. U osmom razredu nastavnica srpskohrvatskog jezika Ruža Popović šalje njegove pesme na nekoliko konkursa, na kojima bivaju nagrađene, a jedna i objavljena u lokalnom listu.
1961. - Završava osnovnu školu. Porodica Stojković se seli u Pančevo, gde se Gradimir upisuje u Tehničku školu „Nikola Tesla”, elektro smer. Iste godine postaje član pančevačkog KUD „Atelje mladih”, mestu okupljanja mladih pančevačkih glumaca, reditelja, slikara, muzičara, književnika, novinara i filmskih stvaralaca, što presudno utiče na njegov život.
1962. - Objavljuje prvi put priču „Povratak u Eden” u beogradskom časopisu Budućnost.
1963. - Dobija nagradu za pesmu na konkursu poezije mladih Vojvodine, koji raspisuje pančevačka biblioteka (žiri: Miroslav Antić, Đorđe Vlajić i Miloš Nikolić). Prvi put objavljuje pesmu u listu Pančevac. Snima prvi amaterski film, zajedno s Ivanom Rakidžićem.
1964 - 1965. - Snima nekoliko amaterskih filmova, za koje dobija nagrade na festivalima širom tadašnje Jugoslavije. U filmovima je najpre bio scenarista i snimatelj. Dobija drugu, potom i prvu nagradu za pesmu na Konkursu poezije mladih Vojvodine. Objavljuje pesme po listovima i časopisima tadašnje Jugoslavije. Počinje da piše za list Pančevac.
1965. - Upisuje studije elektroenergetike na Tehničkom fakultetu beogradskog Univerziteta. S dve pesme biva zastupljen u zborniku Osuđeni na nežnost, objavljenom u Pančevu.
1966 - 1968. - Biva nagrađivan prvim nagradama za pesme na Konkursu poezije mladih Vojvodine. Napušta studije elektrotehnike. Radi kratko kao liftmonter u beogradskom preduzeću „David Pajić”. Snima i nekoliko autorskih amaterskih filmova.
1968. - Upisuje se na Višu pedagošku školu u Beogradu, odsek opštetehničkog obrazovanja. Ženi se prvi put u životu, LJiljanom Dvoržak.
1969. - Kulturno-prosvetna zajednica Pančeva objavljuje mu prvu zbirku pesama Potomak ravnice. Radi i dalje za list Pančevac.
1970. - Završava Višu pedagošku školu. Dobija prvog sina Aleksandra. Zapošljava se u beogradskoj OŠ „Đura Daničić” kao nastavnik osnova tehnike.
1971 - 1976. - Pančevačka Libertatea mu objavljuje drugu zbirku pesama Tuđa vrata 1972. godine. Iste godine odlazi u vojsku, a u januaru 1973. biva primljen u Udruženje književnika Srbije - Društvo književnika Vojvodine. Ženi se drugi put, Slađanom Frča. Počinje da se bavi dečjim filmom, osniva najpre Foto-kino klub u školi, a potom i Atelje mladih talenata. Fotografije i filmovi dece, kojima je mentor, osvajaju brojne nagrade u Jugoslaviji i inostranstvu.
1976 - 1981. -Godine 1976. Pančevac mu objavljuje zbirku pesama Skupo doba, a 1979. godine Jugoslovenska estrada  u Beogradu zbirku Pesme. Ženi se treći put, Vojislavom Borisavljević. Godine 1978. rađa mu se i drugi sin, Vojislav.
1982 - 1984. - Godine 1982. dobija prvu književnu nagradu „Dragojlo Dudić” za roman u rukopisu Rat Novakov i mir, koji sledeće godine objavljuje beogradski izdavač Četvrti jul.
1985. - Izdavačka kuća Vuk Karadžić iz Beograda objavljuje mu roman za mlade Hajduk u Beogradu, koji biva nagrađen nagradom „Politikin zabavnik”. Ovaj roman doživljava godinama potom brojna izdanja, tiraž od nekoliko stotina hiljada primeraka i biva više od petnaest godina najčitanija knjiga za mlade po bibliotekama širom zemlje. Osniva u svojoj školi medijateku, radi kao medijatekar i voditelj Ateljea mladih talenata.
1986 - 1993. - Objavljuje brojne romane za mlade, zbirke pesama i pripovedaka. Postaje jedan od najtiražnijih i najčitanijih pisaca za mlade. Dobija brojne književne nagrade.
1993 - 1994. - U teškim i sumornim danima ovih godina radi za UNICEF i OXFAM programe Hajde da se igramo za decu po izbegličkim centrima Srbije.
1995 - 1996. - Napušta konačno rad u osnovnoj školi, 1995. Zapošljava se u beogradskom Bell Pagete, u marketingu. Osniva i uređuje dečji časopis Deci Bel. Iste godine napušta Bell Pagete, a sledeće se zapošljava u Biblioteci „Laza Kostić” na Čukarici (Biblioteka grada Beograda). Ženi se i četvrti put, Marjanom Marjanović.
1998. - Dobija i trećeg sina, Vasilija.
1999.  Vodi tribine Branko Ćopić (književnost za decu) i Među javom i med snom (književnost za odrasle), sve do njihovih ukidanja 2004. godine. Radi na medijskom opismenjavanju nastavnika u nevladinoj organizaciji Medijafokus. Održava preko hiljadu književnih susreta s decom Srbije, Crne Gore, Makedonije, Hrvatske, Republike Srpske, Bosne i Hercegovine, Mađarske i Rumunije.
2007 - 2010. - Oktobra 2007. godine preživljava moždan udar, a juna 2008. operaciju karotide.  Ostaje u životu.
2010. - Odlazi u penziju. Jula meseca seli se sa porodicom u Brestovik (Beograd, opština Grocka), gde i danas živi.

субота, 23. јул 2011.

ŽIVOT NA VETROMETINI


(Gradimir Stojković: SVAKO MORA JEDNOM, IP Book, Beograd 2010.godine)

   Posle niza romana u kojima se radnja odvija i sagledava iz vizure deteta, ili, bolje reći, osobe na početku životnog puta, a koji su mu na razmeđu 20. i 21. veka doneli ugled najčitanijeg romanopisca za mlade na našem govornom području, Gradimir Stojković je pre tri godine iznenadio i počastio javnost romanom iz života Raduj se, mladiću, namenjenim korisnicima zrelog životnog doba, sklonim preispitivanju nagomilanog životnog iskustva.
   Roman Svako mora jednom, kako sadržinski tako i u umetničkom pogledu, uspeli je produžetak i dopuna prethodnog, čije je prvo izdanje, prema saznanju potpisnika ovih redova, munjevito razgrabljeno od strane čitalaca.
  Gro zbivanja u oba romana odvija se u varoši podno najvišeg banatskog brega, u drugoj polovini 20. veka, uz povremeno pominjanje stvarnih ličnosti i dozirano osvrtanje na činjenice iz zvanične istorije, koje autor znalački koristi kako bi na čitaoca ostavio nedvosmislen utisak da ispreda priču iz prve ruke.
   Glavnom junaku, poeti Petru Popmitiću, pisac je „pozajmio“ niz sopstvenih, autobiografskih, momenata. Zanimljivo je, takođe, da se taj junak u romanu Svako mora jednom pojavljuje tek povremeno, a da se i pored toga sve vrti oko njega, i to do te mere da njegova odsutnost, zapravo, sve vreme pojačava zainteresovanost čitaoca za njegovu sudbinu.
  Stvaralački postupak Gradimira Stojkovića karakteriše brzo, tečno pripovedanje, obogaćeno žustrim dijalozima, i čitava galerija likova kojima pisac do tančina gradi (i čitaocu isporučuje) navike i karakter, dok njihov fizički izgled ostaje tajna. Bilo da je izostavljen ili, u krajnjem slučaju, minimalno naznačen, on je, po važnosti, ostavljen daleko ispod ili iza uloga koje su im u romanu dodeljene.
   Ovakav odnos autora prema junacima (i, posredno, čitaocima) proizilazi iz njegove očigledne namere da se prvenstveno pozabavi ljudskim sudbinama. „Jer, sudbina svakog čoveka njegova je istorija“ - stoji na jednom mestu u romanu Raduj se, mladiću, dok se u drugoj knjizi, Svako mora jednom, u ključnom momentu, ponavlja rečenica kojom se prva knjiga završava: „Jer, znao je, odlagati se može, a odložiti - ne“.
  Okosnicu oba dela ove jedinstvene povesti čini zatečenost likova često surovim zamkama života, koja je, naročito kad je reč o glavnom junaku, pretočena u  jaz između gole egzistencije i urođene potrebe za ostvarivanjem viših dometa.
  Storija delimično zamišljena kao svedočanstvo o faktima i sociološkim karakteristikama jednog vremena, nadograđena je umetničkom majstorijom usled koje čitalac nije u mogućnosti da pronađe izlaz iz zamamne igre razlučivanja u kojoj je meri stvarnosno pripovedanje ustupilo mesto imaginaciji.
   Zbivanja se munjevito smenjuju i prepliću, dok likovi koji u njima učestvuju neprestano ustupaju prioritet jedni drugima, stvarajući snažan vrtlog nesvakidašnjeg, veoma uspelog književnog dela.
  Jedna mlada, revnosna čitateljka Stojkovićevih romana, izgovorila je svojevremeno rečenicu na kojoj bi mu mnogi mogli pozavideti: „Njegove knjige čitaju čak i loši đaci“. Istina. Jer, reč je o piscu kojem se veruje i sa kojim se rado razmenjuju misli.

Branko Stevanović

ZDENAC USPOMENA


(osvrt iznova na roman KOPAO SAM DUBOK ZDENAC Gradimira Stojkovića)


Nije baš zahvalno iznositi impresije o knjigama iz grupe „za veliku decu” (bilo da se misli na starije ili na večite adolescente). Pre svega zato što utisci tog tipa pokreću veoma individualne, a da i ne pominjem u kojoj meri osetljive asocijacije i emocije; ali, s druge strane, ima svoju posebnu i opšteljudsku lepotu to naknadno istraživanje dragocenih laguma duše, koje uglavnom i nenamerno zanemarujemo obuzeti sadašnjošću, planiranjem budućnosti ili nekim sličnim hitnim poslovima. Tako, kad iskrsne dobar povod za pogled na sve to poluzaboravljeno, a nezaboravno plavetnilo iza nas, često alhemija probuđenih sećanja suvoparan i precizan zadatak formiranja „stručnog mišljenja” čudesno preobrazi u nostalgičnu razneženost sopstvenog traženja i odrastanja; jer, svako je od nas na svoj način iskopao taj zdenac, i ovakva knjiga će oplemeniti sve koji ga nisu ostavili da se uruši i zatrpa đubretom i  korovom pogrešno shvaćene zrelosti.
Gradimir Stojković je u ovom romanu uradio nešto što nije ni u jednom od svojih ostalih romana; taj skromni pisac iza kamere, koji toliko voli da se sakrije IZA svojih junaka i odatle da dobaci fazon, da se pozabavi decom ovog vremena i njihovim  dilemama i doživljajima, koje je godinama oko sebe posmatrao, ovde  neočekivano progovara o sopstvenoj mladosti (mada i dalje karateristično izbegavajući JA varijantu). Pažljivijem čitaocu, koji zađe malo dublje od pasivnog uživanja u poslovično britkoj i duhovitoj, a istovremeno duboko senzibilnoj Stojkovićevoj prozi, nameće se pitanje: zašto? Šta je postignuto ovom iznenadnom promenom hronotopa na koji smo navikli u, recimo, sad već epopeji o Hajduku? Junak „Zdenca”, Gara, po mnogo čemu se razlikuje od matrice, odnosno, mnogo je bliži svom tvorcu negoli većini njegovih čitalaca: on je talentovani i osetljivi izdanak malog grada, već mnogo bliži mladiću nego dečaku, čije se konačno sazrevanje u muškarca i celovitu ličnost odigrava šezdesetih/sedamdesetih godina prošlog veka, kroz veoma raznolike međuljudske odnose na mikro- i makroplanu, kroz radost i bol. Prepoznatljivi dekor tog vremena, koje većini današnjih tinejdžera zvuči kao praistorija, daje romanu osobenu toplu patinu jednog izgubljenog sveta, kroz koju će današnji mladi čitaoci bolje razumeti i generacije svojih roditelja i približiti im se onako kako bi i jedni i drugi možda želeli, a ne umeju. Ovo je uverljiva i otvorena priča o jednoj mladosti, neulepšana autocenzurom: kao i u svakodnevnoj stvarnosti, u njoj ima realnih problema, opipljivo ružnih i teških stvari, beznađa, usamljenosti, izdaje, smrti - ali junak iz ovih iskušenja izlazi oplemenjen, tužniji i mudriji, zahvaljujući svim onim protivtežama koje oko njega čekaju da mu pomognu da nađe svoj put: prijateljstvu, poštenju, hrabrosti, novoj ljubavi... Utoliko je i ova knjiga bajkovita, u meri u kojoj je to i ovaj naš život; a i veoma je tipično za Stojkovića to metaforičko podsećanje na sile dobra koje često ne vidimo sami kad su nam najpotrebnije.
„Kopao sam dubok zdenac”, simbolički i nostalgično nazvan po starogradskoj baladi koja je piscu obeležila neke prelomne godine, napisan je u najboljoj tradiciji omladinskog romana; uslovno ga možemo nazvati srpskim „Lovcem u raži” - mada, usuđujem se reći, emocionalno produbljenijim na slovenski način. Ujedno pokazuje koliko su neke stvari uvek iste, važne i presudne svakoj mladosti, kako sličan, težak, ali i obasjan put čovek mora preći u procesu svoje individuacije, dok se menja samo scenografija; zato je ovakva knjiga podjednako dragocena onima koji sada prolaze kroz odrastanje, koliko i nama koji ćemo kroz nju svoje proživeti još jednom, ogledajući se u sopstvenom zdencu uspomena, čija nas čista voda napaja za čitav život.

Danijela Lekić Kostić

SAN O SNU GRADIMIRA STOJKOVIĆA


Mi, nažalost, „često verujemo da dete misli sasvim jednostavno”, zapisao je Jung, a njegov sledbenik, učenik Zondijev, naš Ivan Nastović, u knjizi „Snovi - psihologija snova i njihovo tumačenje” piše i ove rečenice: „Za vreme jednog letovanja na Srebrnom jezeru imali smo prilike da razgovaramo skoro mesec dana sa jednom grupom osnovnoškolske dece, koja pre toga nikad nisu obraćala pažnju na svoje snove, o njihovim snovima. Oni su vrlo brzo i spontano počeli da ih pričaju tako da su me svakog dana kada su polazili na plažu zvali da bi mi kazivali šta su sanjali. Ovo ih je silno zabavljalo, jer su to doživljavali kao neku vrstu kreativne igre, pa su se prosto nadmetali ko će ispričati interesantniji san. Neki su čak ’kitili’ svoje snove, kako bi ih učinili što atraktivnijim, a jedna devojčica i jedan dečak, koji su očigledno bili loši snevači, pitali su da li u ovoj ’igri važe i snovi koji se izmisle’.”
Na četrdeset i četvrtoj stranici romana SAN je ovaj dijalog Suzane i Dragiše, junaka iz romana:
„A možda je mesečina plava, samo ja to nisam tako video”, pomislio je dečak. Pitao je:
- A Reka?
- ...tu, pored nas... Reka bi i dalje žuborila... i ti bi stavio glavu u moje krilo.
- A ako zaspim?
- Ja bih te uspavala.
- A kad se probudim?
Sada se i devojčica osmehnula:
-         Ispričao bi mi svoj san.
Na pitanje šta je sanjao, malo potom, kaže: „Ti... i ja. U snu smo opet ja i ti. I Reka...”
A pri kraju knjige, na strani 151, Reka iz sna postaje stvarnost:
- Dugo smo te sanjali - rekao je, gledajući i dalje reku. /.../ - To je naša Reka! - uzviknuo je.
Pokušavam lagano, postupno, da priđem gustom, snovitom, fantazmagoričnom, novom romanu Gradimira Stojkovića, koji se oslanja na njegov davni dramski tekst iz 1968. godine. Šta je pisac ove knjige tada video, ne znajući da vidi, u nejasnom tkivu budućnosti, brižljivi čitalac, koji se vraća (a neophodno je) na već pročitana poglavlja, moći će da shvati. Da razume. Da prepozna. Da se prepozna.
Odustajem od citata i priklanjam se opisu utiska, po čitanju ove, i za Stojkovićev izuzetni pripovedački opus, jedinstvene knjige.
Knjiga me je vratila u tamne odaje detinjstva, u uzaludno prisećanje na rane, dečačke snove; pojavili su se crni atovi iz Šantićevih poznih snova i crni pas iz Desankinog ranog, često ponavljanog sna i utkali se u one slike, potisnute u vrelom sećanju na zlovreme koje smo živeli ovih dvadeset godina iza nas.
Su i Gi, Suzana i Dragiša, deca okrznuta nesrećom, ograničenih mogućnosti kretanja a neograničenih mogućnosti mašte, deca koja se vole i njihovi stariji brat i sestra, Filip i Marija, koji tragaju za njima, izgubljenim u ratnoizbegličkim vihorima, koji ih vole i koji se vole, uzaludno pokušavaju da od dve male sreće naprave jednu veliku, skoro se dotiču u prostoru, a stalno se mimoilaze, idući svako za svojom zvezdom ka svetlu malom, u daljini.
Paralelno tkani slojevi pripovedanja čine skladnu romanesknu celinu, sa čestim vraćanjem, sevom u prošlo vreme, iglom sećanja u belo platno simboličkih značenja.
Neku lepu malu sreću dograbili su rukama i Su i Gi i Marija i Filip - ali surovost vremena u kojem junaci romana žive, pisac nije hteo da ublaži.
Dvoje i dvoje koji tek grade svoju kuću ljubavi, nestaju u vremenu, vraćaju se u san iz kojeg su i izašli. Vraćju se u piščev san o dobroti, san o snu o sreći, koja je jača od nesreće, u neko vreme u kojem nesreća i zloba mimoilazi čista srca dece i rečnu njihovu dušu.
Jedan čudesan roman, prevodiv a ipak duboko i odistinski naš, zaslužio je da bude odabran od žirija „Večernjih novosti” za najbolju knjigu za decu i mlade 2002. godine, a trajaće tek u godinama nepredvidivim, ispred nas.
Niko, naime, u savremenoj našoj prozi nije tako dubinski osvetlio svet dece na rubu društvene brige, samoživost naraštaja koji raste pod nesretnom zvezdom, moć dece da se odupru haotičnom vremenu u kojem rastu.
Pišući o svojim junacima koji će se sa svojom Rekom iz zbilje sećanja i sna predosećanja budućnosti, sresti na drugoj obali, gde je sve dozvoljeno, Stojković se dotakao sudbina bezbrojnih devojčica i dečaka kojima je zakinuto od budućnosti. Pišući o njima on je pisao o nama. Kao svaka dobra i velika literatura, ova knjiga potire onu nejasnu i tanku liniju koja odvaja književnost za mlade od tzv. ozbiljne književnosti.
Ovo je dragocena knjiga za sve generacije.
Pero Zubac

петак, 22. јул 2011.

VREMEPLOV GRADIMIRA STOJKOVIĆA


Gradimira Stojkovića već duže od jedne decenije bije glas da je „najpoderaniji pisac”. I, zbilja, njegove knjige u bibliotekama su lako prepoznatljive, ako da nikada nisu bile nove, uvek isto iskrzane, savijene, izlomljene, a kad otvorite knjigu, ispadne po koji list, kao da ste zatresli jesenje stablo. Njegove knjige ne pate od usamljenosti, jedni ih vraćaju, drugi ih odmah odnose, one, u stvari, ne stanuju u biblioteci. A onaj koji ih vrati, obično pita, kao dete kome su se usladili kolači, ima li još. A Gradimir Stojković je blagodarna duša, zna on dobro šta deca i mladi vole, pa sedne i napiše novu knjigu. Svejedno da li je to roman, zbirka pesama ili priča. Svuda je on jedan Gradimir Stojković, jasan, čitak i pitak, zanimljiv, uzbudljiv, pisac koji zna da nema priče bez priče, koji ume kao niko da nas zagolica, pomazi, zasmeje, ali i uozbilji, začudi, da vas natera i da pocrvenite, on, jednostavno, ne voli one što dave, dosađuju i gnjave, na strani je dečjih sloboda i uvek „glasa za ljubav”.
Kao i romanom „Kopao sam dubok zdenac” i ovom knjigom Gradimir Stojković se vraća u prošlo vreme, uspevajući da ga svojom zanimljivošću, bogatstvom raznovrsnih motiva, lepršavim dijalozima, pripovedačkim umećem, svojevrsnim samo njemu, dočara i približi savremenom mladom čitaocu, znatiželjniku. Ova knjiga jeste namenjena u prvom redu vama, devojčicama i dečacima, tinejdžerima, ali i onim malo starijim, ili nešto više starijim, jer vam ove priče pričaju, možda, baš oni.
Upoznaćete u ovoj knjizi nove Stojkovićeve „hajduke”, Zlatomira, Pitera, Vaska, Totoa, Lajoša, Maksa... šiparice i balavice, ćurke i guske, frajere, jedno detinjstvo, mladost, koja je imala slične ili iste lepote i probleme, bila iste bitke, ljubavne i druge, na malo drukčiji ili isti način kao i vi danas.
Iako izdvojene kao celine, svaka za sebe, ove priče su, ipak, među sobom povezane i toliko bliske da se čitaju u jednom dahu.
Ova knjiga je vaša. Krenite u vremeplov za Gradimirom Stojkovićem.

Dragomir Ćulafić

среда, 20. јул 2011.

GRADIMIR STOJKOVIĆ


GRADIMIR STOJKOVIĆ, književnik, rođen je 3. marta 1947. godine u banatskom selu Mramorak. Studirao na Fakultetu političkih nauka (žurnalistiku) i Pedagoško-tehničkom fakultetu. Radio je kao lift-monter, novinar, urednik, nastavnik, medijatekar, menadžer, knjižničar. Živeo je u Vršcu, Pančevu i Beogradu, a sada živi u Brestoviku.

Knjige pesama: Potomak ravnice, Tuđa vrata, Skupo doba, Pesme, U ovom šašavom životu, Plava postelja, Ko se ovde folira, KBSZ istorija, Mala hrišćanska pesmarica, Pantologija za decu  i Potomak ravnice - izbor pesama.
Romani: Rat Novakov i mir (nagrada „Dragojlo Dudić” 1982. godine), Hajduk u Beogradu (nagrada za najbolje književno delo namenjeno mladima „Politikin zabavnik” 1985. godine), Hajduk protiv vetrenjča, Hajduk sa druge strane (nagrada za najbolje književno delo za decu „Neven” 1991. godine), Sve moje gluposti (nagrada za najbolje književno delo za decu „Neven” 1995. godine, nagrada dečjeg žirija Dositejevo pero” za 1997. godinu), Želim, Buba, Kopao sam dubok zdenac (nagrada dečjeg žirija Dositejevo pero” za 1998. godinu), Hajduk na Dunavu (nagrada dečjeg žirija Dositejevo pero” za 1999. godinu), Prvi, Hajduk čuva domovinu (nagrada dečjeg žirija Dositej” za 2000. godinu), Hajduk ostaje Hajduk (nagrada dečjeg žirija Dositej” za 2001. godinu), Hajduk u četiri slike  (nagrada dečjeg žirija Dositejevo pero” za 2002. godinu), Hajduk iz Beograda (nagrada dečjeg žirija Dositejevo pero” za 2003. godinu),  San (nagrada Večernjih novosti „Gordana Brajović”za najbolju knjigu namenjenu deci u 2002. godini), Hajduk po Himalaji, Maja u oblacima (nagrada Zmajevih dečjih igara „Rade Obrenović” za najbolji roman namenjen mladima u 2005. godini), Raduj se, mladiću, Svako mora jednom  i Ja kao ti.
Zbirka pripovedaka: Ono vreme (nagrada dečjeg žirija Dositej” za 1997. godinu) , Sastavni deo života i Vrlo kratko: imam jednu tajnu (Plaketa Mali Princ” za najbolju dečju knjigu regiona, Tuzla,  2010. godine).
Izbor poezije i proze: Jednom ja tako/Glavom kroz zid, (Ne)uspela šala („Srebrno Gašino pero” za najduhovitiju knjigu u 2005. godini); KBSZ knjiga;   Bolje vas našli (zajedno s D. Ćulafićem) i Možda večeras.
Značajnije književne nagrade: „Vukovo pero” za 1991. godinu za poeziju; „Matija Ban” 1998. godine za književno stvaralaštvo; Zmajevih dečjih igara 1998. godine za stvaralački doprinos izrazu u književnosti za decu; „Zlatno Gašino pero” 1999. godine za ukupno stvaralaštvo; Zlatno zvonce popularnosti - Novi Sad, 2004. godine; Zlatni ključić Smederevskih pesničkih jeseni za 2007. godinu i Zmajev pesnički štap Zmajevih dečjih igara 2008. godine.
Najčitaniji prozni pisac za decu i mlade u poslednjih 15 godina na prostorima negdašnje Jugoslavije, zajednice SCG i sada Srbije. Sve knjige su doživele više izdanja.
Pesme i priče su mu prevodjene na engleski, francuski, italijanski, nemački, ruski, slovački, bugarski, rumunski, madjarski, makedonski i slovenački jezik.

RADUJ SE, MLADIĆU

Raduj se, mladiću, za mladosti svoje, i neka te veseli srce tvoje dok si mlad, i hodi kud te srce tvoje vodi i kuda oči tvoje gledaju; ali znaj da će te za sve to Bog izvesti na sud.

(KNJIGA PROPOVJEDNIKOVA, 11, 9)